

Pogled u 2025: Prilike, rizici i ključni koraci za uspeh
U 2025. godini uspeh kompanija zavisiće, pre svega, od njihove sposobnosti da brzo prepoznaju operativne rizike i prilagode svoje poslovne procese u skladu sa nepredviđenim izazovima. Od optimizacije lanca snabdevanja, preko upravljanja troškovima, do zadržavanja talenata i prevazilaženja nedostatka radne snage, operativna efikasnost će postati nezaobilazna osnova za suočavanje s neizvesnostima i održavanje konkurentnosti.
Ovi faktori biće svakodnevna tema u diskusijama top menadžmenta u godinama koje dolaze, ali treba imati u vidu da na neke od njih kompanije imaju ograničen uticaj. Ipak, ono što mogu učiniti jeste da izgrade otpornu organizaciju koja će uspešno odgovoriti na izazove i time smanjiti negativan uticaj na poslovanje. Počećemo od faktora koji su delom izvan naše kontrole, kao što je lanac snabdevanja.
Proizvodi i materijali uvezeni van Evrope nose visok rizik zbog trenutne geopolitike, koja uključuje produžene posledice pandemije, sukobe u Evropi i na Bliskom istoku, kao i neizvesnosti vezane za energetske resurse. Globalni lanci snabdevanja su u prethodnim godinama pokazali svoju ranjivost, a kompanije su u više navrata bile primorane na preispitivanje svoje zavisnosti od dalekih dobavljača. Kako bi smanjile izloženost ovom riziku, organizacije bi trebalo da preduzmu tri ključna koraka.
Prvi korak je lokalizacija dobavljača. Izgradnjom snažnijih veza sa lokalnim i regionalnim dobavljačima, kompanije mogu bolje kontrolisati dostupnost i troškove ključnih materijala, umanjujući zavisnost od globalnih turbulencija. Drugi korak uključuje ulaganje u softverske sisteme za predviđanje potražnje i optimizaciju zaliha, što omogućava brže i efikasnije reakcije na stalne promene koje dolaze sa strane naših kupaca. Na kraju, prediktivno razvijanje „backup“ planova za različite logističke scenarije može pomoći u ublažavanju rizika povezanih sa nesigurnošću snabdevanja.
Zapravo, investicije u softverske alate, veštačku inteligenciju i automatizaciju ne samo da obezbeđuju kontinuitet poslovanja već i smanjuju zavisnost od radne snage – što nas dovodi do sledećeg ključnog pitanja: retencije i nedostatka kvalifikovane radne snage.
U 2025. godini, pitanje zadržavanja talenata postaće važan diferencijator između uspešnih i manje uspešnih kompanija. Ovo više nije samo odgovornost sektora za ljudske resurse, sada je to strateško pitanje koje zahteva angažman svih donosilaca odluka. Srbija je u poslednjoj deceniji izgubila veliki deo radno sposobnog stanovništva, što dodatno otežava konkurenciju za talente na lokalnom tržištu rada.
Već pomenuta kriza u lancu snabdevanja primorala je kompanije na ulaganja u optimizaciju poslovnih procesa, a slično je i sa ovim izazovom – potrebna su dodatna ulaganja u obuku i osposobljavanje zaposlenih za obavljanje različitih radnih zadataka. Tako kompanije smanjuju zavisnost od eksternih resursa i omogućavaju brže prilagođavanje promenama u obimu poslovanja. Polivalentnost radne snage postaje prednost, jer doprinosi organizacionoj fleksibilnosti.
Nedostatak kvalifikovane radne snage jedan je od najvećih izazova sa kojima će se suočiti mnoge industrije, naročito sektori poput tehnologije, zdravstva i proizvodnje. Očekuje se da će konkurencija za talentovane pojedince postati još intenzivnija, što će kompanije primorati na prilagođavanje uslova rada, nudeći atraktivnije pakete beneficija, fleksibilnost u radu i razvojne programe.
Unapređenje uslova rada prirodno povlači i povećanje troškova, što predstavlja izazov za kompanije u 2025. godini u pronalaženju održivog balansa između konkurentnosti i atraktivnosti za zaposlene.
Pre desetak godina Srbija je bila poznata kao zemlja sa kvalitetnom i istovremeno pristupačnom radnom snagom. Ova činjenica privukla je mnoga strana ulaganja i doprinela smanjenju stope nezaposlenosti. Međutim, postoji jasna razlika između Srbije kao investicione destinacije danas i pre 10-15 godina. Nekada smo bili viđeni kao zemlja s uglavnom jednostavnom radnom snagom, dok sada postajemo sve primamljiviji za strane kompanije koje otvaraju centre za istraživanje i razvoj, kao i kompetencijske centre.
Ovaj trend će se verovatno nastaviti, jer geopolitička situacija podstiče strane kompanije da premeste svoje znanje i kompetencije u zemlje sa nižim troškovima rada. Ovaj priliv predstavlja veliku priliku za Srbiju – ne samo u smislu zaposlenja već i u smislu znanja koje dolazi sa tim investicijama i koje će, nadamo se, ostati u zemlji.
Voleo bih da zaključim da se preduzeća, kako se bliži 2025. godina, suočavaju sa nizom izazova, ali i značajnim prilikama. Predikcije ekonomskih uslova, identifikacija operativnih rizika i implementacija tehnoloških inovacija biće ključni za dugoročni uspeh. Proaktivan pristup ovim izazovima može doprineti stabilnosti i rastu kompanija u neizvesnom poslovnom okruženju.
Kroz istoriju, kompanije su često prolazile kroz različite vrste kriza, a najvažniji faktor njihovog preživljavanja i napretka bilo je učenje iz tih kriza. Izazovi sa kojima se suočavamo danas, a koji su gore navedeni, podstiču nas da iz svake krize izađemo otporniji i iskusniji.
Kompanije koje uspeju da se prilagode ovim promenama i iskoriste nove trendove biće u najboljoj poziciji za napredak, dok će one koje se ne prilagode verovatno stagnirati. U ovom dinamičnom poslovnom okruženju, ključno je ostati informisan, fleksibilan i otvoren za promene, jer će upravo te karakteristike razlikovati one na vrhu od ostalih.